Vijesti

30.09.2014. 12:16:57 - Ela Naranđa

kako se naše homogeno društvo nosi s kulturološkim razlikama parova

Tko to ima problem s 'miješanim' brakovima?

U sklopu Svjetskog dana mira, koji već nekoliko godina za redom obilježava Centar za mirovne studije, 22. rujna u prostoru Medijateke Francuskog instituta u Zagrebu prikazan je dokumentarni film Snajka traži sreću Tee Vidović.

Film se bavi intimnim pogledom u kulturološke razlike jednog mladog vjenčanog para – Tee iz Zagreba i Mirsada s Kosova, pripadnika Aškali Roma. Nakon vjenčanja, Tea i Mirsad odlaze na Kosovo u posjetu njegovoj obitelji, gdje su suočeni s običajima bitno drugačijima od onih u Hrvatskoj. Film je poslužio kao uvod u razgovor Tee Vidović i Mirjane Mikić Zeitoun, koja se prije trideset godina udala za Libanonca.

U razgovoru, koji je moderirala Petra Jurlina iz CMS-a uspoređivalo se kako se naše homogeno društvo nosi s kulturološkim razlikama parova onda i sada. Tea je ispričala kako je počela sa snimanjem filma koji je ispao puno više od toga – suočio je dva potpuno različita stila života – jedan koji vode ona i Mirsad u Hrvatskoj i jedan koji vodi njegova obitelj na Kosovu.

"Mi živimo ovdje i životi su nam potpuno različiti od njihovih. Svaki put kad idemo na Kosovo za mene je to izazov, ali i teško, naporno i vrijedno iskustvo. Kada stignemo tamo, on se naglo vrati u život kakav je živio prije i neke stvari u ponašanju promjeni. Primjerice, žene i muškarci se druže i razgovaraju u različitim prostorijama kuće, odvojeni jedni od drugih. Kada sam mu na to ukazala i sam se iznenadio, jer nikada prije to nije primijetio", kazala je.

Mirjana je slično primijetila i kod svog supruga – naime, kada dođu u Libanon on jako puno vremena posveti obitelji, puno više nego na ovim prostorima. No u Libanonu obitelj shvaćaju kao širi pojam od onoga što mi poznajemo u Hrvatskoj. Svako jutro, njen suprug bi otišao svojim roditeljima s kojima bi proveo dobar dio dana. Njegova obitelj prihvatila ju je od početka. U Libanonu vole i poštuju strance/kinje, bez obzira bili oni 'siromašni' iz 'istočnog bloka' ili 'bogataši' sa zapada, dok se u Hrvatskoj čak i strance/kinje dijeli na bolje i lošije. Tea se slaže i kaže: "Da sam se udala za Šveđanina, svi bi rekli da sam dobro upecala. Ovako stalno moram objašnjavati zašto sam se udala za Mirsada".

Mirjana, slušajući Teu, kaže kako danas puno bolje razumije svoje roditelje i njihove strahove. Suprug i ona su se vjenčali u Zagrebu, a željeli su to ponoviti i u Libanonu u koji su došli kada je njihov sin imao 4 mjeseca. Tamo su dobili malu novčanu kaznu, jer su konzumirali vezu prije formalnog braka. Da bi se vjenčali u Libanonu, ona je morala prijeći na islam što formalno nije bio problem ni za nju ni za supruga – oboje su ateisti. Sve što je morala reći je: "Postoji samo jedan Bog, a njegov je prorok Muhamed". Međutim, neke djevojke iz bivše Jugoslavije koje su bile vjernice vraćale su se i po nekoliko puta jer nisu mogle izgovoriti tu rečenicu.

Obje se slažu da su interkulturalni brakovi prekrasni i iako je puno lakše imati takav brak u Hrvatskoj nego u muslimanskim zemljama, još je dugi put pred našim društvom. Najveća su prepreka naravno predrasude i stereotipi prema Arapinima/kinjama ili Romima/kinjama te konstantna potreba okoline da preispituju njihovo porijeklo. Dok su Teini prijatelji bili uvjereni da će se na Kosovu njihova svadba odvijati na konjima, Mirjanini susjedi 80-ih godina strašno su ju žalili jer će 'imati desetero djece obzirom na to da je udana za Arapina'. Mirjana i suprug danas imaju troje djece, njeni susjedi po četvero i više, ali njihova se percepcija nije promijenila. Glavni argument kojim su Teu poznanici odgovarali od udaje je bio: "Bit će ti teško u tvojoj okolini, misli na svoju djecu", ne shvaćajući da upravo oni tvore tu okolinu. No, percepcija se polagano mijenja s upoznavanjem njenog supruga koji je zanimljiva i pozitivna osoba.

Ipak, obje savjetuju (prvenstveno) ženama da puno razgovaraju s partnerima prije ulaska u brak i informiraju se o običajima, ali i svojim pravima (primjerice u muslimanskom svijetu nakon razvoda braka djeca pripadaju ocu, dok su u Hrvatskoj pravne prakse drugačije). Važno je pronaći kompromis između slobode i poštovanja. Na kraju su poručile kako je najbitnije imati sličan svjetonazor s osobom s kojom se ulazi u brak, a tada i stvari u okolini sjedaju na svoje mjesto.

Tagovi: brak, kulturološke razlike, patrijarhat, svjetski dan mira, tradicija, vjenčanje

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM