Sa stavom

18.06.2016. 11:30:24 - Laurie Penny (newstatesman.com)

Ljubav treba biti slobodna

Je li brak vrijedan toga?

Sufražetkinja, aktivistica za prava žena i građanska prava, Susan B. Anthony, nikada se nije vjenčala. Ona je predvidjela još 1877. godine da "za prijelaz žena iz pozicije subjekta k njihovoj suverenosti mora postojati era neprekinutog samo-održivog kućanstva" što "neizbježno vodi prema eri neudanih žena".
Nekoliko generacija kasnije, možemo konačno reći kako je to vrijeme stiglo. Sve je više žena koje žive same, sve je više žena koje su bez partnera, a pitanje koje si postavljaju nije "Kako imati bolji brak?" nego "Imati li brak ili ne?"

Nedavno objavljene knjige američkih novinarki potpalile su (ponovno) vatru po pitanju rasprave oko braka, partnerstva, raspodjele kućanskih poslova i po pitanju isplati li se ženi koja cijeni osobnu autonomiju - brak, odnosno (limitirana) sigurnost koju brak nudi.

Rebecca Traister u knjizi "All The Single Ladies" skrenula je pažnju na rastuću moć neudanih žena u Sjedinjenim Američkim Državama i prijetnju koje one predstavljaju za socijalno-ekonomski status quo, dok se Moira Weigel u knjizi "Labor of Love" fokusirala na činjenicu kako za mnoge žene ono što se naziva ljubavlju je ustvari posao – naporan posao, beskrajan posao, organizacijski, kućanski, emocionalni posao bez granica i bez nagrada.Traister ističe kako "ne biti u romantičnoj vezi nije "recept protiv posla", nego je upravo suprotno – oslobođenje od njega!"

Ove knjige nisu mogle doći na moj kućni prag u bolje vrijeme. Već neko vrijeme pokušavala sam pronaći adekvatan izraz za sve veću anksioznost koju osjećam zbog činjenice da mi je uskoro 30 godina i da još uvijek ne osjećam želju da se skrasim i osnujem tradicionalnu obitelj. Još uvijek čekam, što otvorenijeg uma, nagli neo-Darwinovski impuls koji će me potaknuti da pronađem partnera i započnem s reprodukcijom. No ipak, tu sam gdje jesam, još se ništa nije dogodilo. Unatoč velikoj količini društvenog pritiska, sretna sam što sam ja – ja! Sasvim sam zadovoljna činjenicom da moj posao, moja uvjerenja, zajednica i moje knjige su mi jednako važne kao i osoba s kojom izlazim. Volim djecu, no nedovoljno da ih imam samostalno, da proživljavam bol, brigu i izgubljene prilike radi njih – barem ne zasada, a možda ih nikada niti neću željeti. Živim u komuni, izlazim s više osoba, fokusirana sam na svoju karijeru.

Uvijek sam pretpostavljala kako je ovo samo jedna od životnih faza kroz koju prolazim, jer mi je tako rečeno. Međutim, čitanje ovih knjiga pomoglo mi je da budem iskrena prema sebi, da budem iskrena prema činjenici kako su brak i djeca oduvijek bili nisko na mojoj listi prioriteta, ustvari brak i djeca su toliko nisko na listi prioriteta da čak postoji mogućnost da ih i izbacim s liste. Postoji toliko toga što želim učiniti.

Napravila sam identičan izbor koji čine muškarci moje dobi već stoljećima bez straha od društvene kritike, izbor koji čine bez previše razmišljanja – i to samo po sebi, nije nikakav radikalan izbor. Mogućnost da u isto vrijeme milijun drugih žena učini isti izbor sasvim je druga priča.

Kada su spisateljice diljem svijeta, po prvi put, otvoreno počele pisati o onom što iskreno osjećaju prema braku i majčinstvu, posao uključen u oboje konačno je postao vidljiv. Ključni izraz ovdje je "emocionalni posao". Emocionalni posao, kako nas Weigel podsjeća, nije samo čišćenje i pranje, kuhanje i brisanje punih noseva djeci, nego i organizacija kućanstva i odnosa, planiranje braka i plodnosti, pažnja posvećena obilježavanju rođendana i godišnjica, smirivanje stresa, oprez prema alergijskim reakcijama na hranu – sav posao, ukratko, koji se veže uz održavanje ljudskih bića sretnima na intimnoj razini.

To mora biti nečiji posao, a teret je pao na žene u tolikoj mjeri da je postao udomaćen, da je postao nevidljivim pretpostavkom kako su žene i djevojke predodređene da vode brigu o tim stvarima, ako ne od Boga, onda po njihovoj prirodi prema pseudo-znanstvenim istraživanjima. Ideja da to žene više neće htjeti raditi u budućnosti, barem ne besplatno i sa "zahvalnošću", opasno je za nesmetano funkcioniranje društva kakvog znamo. A takvo što je i više nego moguće. One koji obavljaju emocionalne i kućanske poslove postaju sve više otuđeni od proizvoda tog rada, pogotovo kada su nagrade za obavljanje tog posla tako male. Emocionalni i kućanski poslovi su poslovi s punim radnim vremenom i žene su trpjele loše uvjete rada predugo.

Svjesna sam kako je rasprava o emocionalnom radu postala mainstream kada sam vidjela raspravu o toj temi na naslovnici ženskog magazina koji nije poznat po radikalno-feminističkoj ideologiji. "Tko radi u vašoj vezi?" pitaju se psiholozi na naslovnici časopisa uz fotografiju Beyonce koja je nedavno izdala novi album i koja od supruga traži da se više potrudi inače će "izgubiti suprugu" uz ostale kodirane poruke o rušenju vlade. Beyonce je daleko napredovala od "Put the ring on it" (Stavi prsten) ali smo i mi ostale.

Kako Traister ističe: " Revolucija je u proširivanju mogućnosti, u ukidanju imperativa koji su već stoljećima prikovali gotovo sve žene (ne robove) uz put k ranom heteroseksualnom braku i majčinstvu".

Mijenjanjem okvira braka i partnerstva u činjenicu da oni više nisu jedina mogućnost koji imamo, nego je jedna od opcija koju možemo odabrati, postavlja prava pitanja za svaku ženu i djevojku koja se planira "skrasiti". Je li brak vrijedan toga? Vrijedi li brak toga da se pretplaćujete, čak i ako ste sretne, na životni vijek upravljanja kućanstvom s ograničenom nagradom? Da li uistinu želite provesti život brinući se o djeci i partneru kada je i ovako dosta teško voditi brigu o samoj sebi?

Ne tako davno, brak je bio ženina jedina opcija ukoliko je htjela financijsku sigurnost, djecu, socijalni status i polu-redoviti seksualni odnos. Naše pretkinje borile su se za naša prava izvan definicije partnerstva, no danas prednosti braka i monogamije nadmašuju sve troškove.

Brojne studije pokazuju kako su muškarci ti koji imaju najviše koristi od braka i dugoročnog partnerstva, a ne žene. Muškarci koji su u braku zdraviji su i sretniji od neženja. Udane žene, za razliku od oženjenih muškaraca, nisu ništa bolje od svojih nevjenčanih kolegica. Za rastavljene muškarce duplo je veća vjerojatnost da će se htjeti ponovno oženiti, za razliku od rastavljenih žena koje svoje interese nakon rastave usmjeravaju na cijeli niz drugih interesa i poslova. Ova činjenica bi mogla objasniti zašto žene, a ne muškarci, se mora usmjeravati prema partnerstvu već od ranog djetinjstva.

Djevojčice, a ne dječake, se priprema za brak, da zamisle svoju budućnost u ulozi supruge i majka, uči ih se o strahu od samoće. "Neženja" kod muškaraca podrazumijeva poštovanje, ali "usidjelica" je negativan pojam. Prema ženama, a ne muškarcima usmjeren je cijeli niz propagande koja veliča romantiku. Od Hollywooda, reality televizije do komentara u publikacijama, univerzalno je prihvaćeno kako žena, bez obzira tko i što ona bila, jedino što uistinu želi jest – muškarca u svom životu.

Jane Austen i brak

Oduvijek sam prezirala Jane Austen kojoj sam uvijek umanjivala vrijednost aforizama, sve dok se nisam našla prošle godine u vlaku gdje jedina publikacija koju sam imala – je bila njezina Emme. Tada sam shvatila nešto što nikada nisam percipirala kao studentica književnosti: da najpoznatiji romani Jane Austen u obilju romantike smještene u veličanstvene kuće i klaustrofobične brakove imaju puno više smisla kada primijetiš da sve njezine protagonistice su istinski depresivne i ekonomski očajne. To je razlog zašto su junakinje iz srednje klase toliko fiksirane za brak – zato što nemaju alternativu – bez odgovarajućeg partnera suočene su sa siromaštvom, sramotom i socijalnom izolacijom. To nisu romantični romani, to su horor priče. Toliko sam se navukla na romane, da sam cijelu kolekciju pročitala unutar tri tjedna.

Romane Jane Austen i dalje smatram blesavim, neozbiljnim pričama, ali neosporivo je da su određene uloge vjerno prikazane. Austen, koja se nikada nije udala, pisala je o ženama koje žive u kavezima izgrađenim od strane muškaraca, koje pokušavaju preživjeti najbolje što mogu i to je razlog zašto su njezine priče toliko uzbudljive i, barem meni, zastrašujuće.

Realni strahovi žena po pitanju braka i zajedničkog života su jednaki onima iz romana, ali se smatraju trivijalnim i ne mogu pronaći put za raspravu u široj javnoj sferi. To su vitalna pitanja raspodjele posla i moći koja i danas muče žene, jednako kao što mučile žene u prošlosti (iako danas, na sreću imamo više opcija nego što su imale žene 1810-ih godina).

Je li brak bolja opcija za ženu?

Žene koje nisu u romantičnoj vezi imaju veću snagu i prisutnije su nego ikada prije – ali još uvijek moraju plaćati cijenu svoga odabira. Nije riječ samo o stresu radi kormilarenja životom u nepoznatim vodama ili desetljeća učenje kako život bez partnera je usamljen život. Riječ je i o novcu. Više od polovice Amerikanaca zarađuje minimalac ili ispod prosjeka neudane žene, a neudane majke imaju pet puta veću šansu da će živjeti u siromaštvu od udanih žena. Ova činjenica je uzeta kao dokaz kako brak je bolja opcija za ženu – a trebalo bi, ustvari, biti uzeto kao znak da društvo mora bolje podržati odluke žena jednako kao što su već stoljećima podržava odluke muškaraca.

Ako žene, masovno, odbace brak i partnerstvo, ekonomsko i socijalno funkcioniranje modernog društva će biti potreseno do same srži. Već se jednom takvo što dogodilo. Kapitalizam je uspio otvoriti put masovnom ulasku žena na tržište rada do tada rezerviranom isključivo za muškarce, napravio je pritisak na raspodjelu mjesečnih primanja između muškaraca i žena, ali pitanja kako bi domaćinstva trebala biti organizirana i kako bi se djeca trebala odgajati i dalje su neodgovorena.

Javna zabrinutost oko niske stope nataliteta među srednjom bijelom klasom uspoređuje se s modernom histerijom oko radničke klase, oko crnih i "izbjegličkih" žena koje s druge strane imaju "previše djece" – no, sve su to metode kojima konzervativci pokušavaju posvađati, zaprijetiti ili nagovoriti bogate bijele žene da se vrate u kuhinju, da rađaju djecu i da dođe do ponovnog uspostavljanja društvenog poretka u kojem je jedini koji je privređivao za obitelj bio muškarac.

 "Slobodne žene zauzimaju prostor u svijetu koji nije izgrađen za njih.." zaključuje Traister, ".. ako želimo napredovati, moramo napraviti mjesta za slobodne žene, moramo prilagoditi ekonomski i socijalni sistem, onaj koji je izgrađen oko pretpostavke kako nijedna žena ne vrijedi ako nije u braku". Traister je opuštena po pitanju mogućnosti za slobodne žene tražeći da " ... vlada podrži ambicije, izbor i neovisnost žena kroz bolje politike". Ona napominje kako bi "... slobodne žene trebale imati jednaka građanska prava kao što američki muškarci imaju već generacijama."

Isto vrijedi i za žene diljem svijeta – oslobođenje žena obveznog kućanskog i emocionalnog posla je ono što prijašnje generacije nisu mogle niti zamisliti, ali je paralelno i ono što im dugujemo i to bi trebalo ozbiljno prihvatiti.

Uz sve opcije na raspolaganju, što je s onima koji i dalje izabiru brak i partnerstvo? Oni su u stanju samostalno donijeti odluku. Kada partnerstvo postane obvezujuće, ono postaje još posebnije. Sljedeći tjedan jedan od mojih partnera se ženi a ovaj tjedan sam bila pozvana na zabavu povodom vjenčanja. Sretna sam zbog partnera i njegove zaručnice, čije odobrenje sam dobila prije nego sam je spomenula u tekstu. Volim vjenčanja. Volim gledati ljude koji su mi dragi kako grade zajedničku budućnost, bez obzira na način kako će ju organizirati. Također, volim se uljepšati za taj dan i napiti jeftinog šampanjca s njihovom rodbinom. Ne postoji bolja stvar vikendom nego biti gost na vjenčanju – samo, činjenica ostaje, da vjerujem u demontažu socijalne i ekonomske institucije braka i obitelji.

Vjerujem u to, ne zato što imam nježno srce, nego zato što sam romantičarka. Smatram kako ljubav treba biti oslobođena ograničenja tradicionalne, monogamne, nuklearne obitelji – pa tako i žene. Smatram kako pakiranje intimnih, napornih aspekata ljudskog rada u ukrasne vrpce nazivajući ih ljubavlju i očekujući kako će žena osjećati zahvalnost za to je poprilično neromantična ideja. U stvarnom svijetu, ljubav je možda jedini beskonačni, obnovljivi resurs koji imamo.

Ja želim više opcija za sebe, i želim isto to za sve nas, ne samo kao feministkinja, nego također kao i romantičarka – jer to je jedina opcija koju imamo kako bi jednoga dana upoznali "pravu" osobu za reprodukciju s kojom ćemo biti istinski jednake. Iako bi trebalo biti intimno pitanje, pitanje braka ostaje i dalje političko pitanje. Ženino odbijanje tradicionalnih zahtjeva braka i ljubavi nije samo pitanje njezinog životnog stila, nego i pitanje rada.

Nije nemoguće da žene nakon što uvide kako su njihovi radni uvjeti loši i kako su takvi oduvijek bili, jednostavno započnu štrajk, a to je štrajk kojeg društvo ne želi. Štrajk koji će se distribuirati i raspršiti na kućne pragove svih domaćinstava. Kao i svaki štrajk rada, to zahtijeva podizanje svijesti i određenu količinu solidarnosti između štrajkaša/ica, a nije ni bez troškova. No, to je način na koji sloboda pobjeđuje.

   Prevela i prilagodila: Martina Raos

Tagovi: brak, ljubav, ljubav bez granica, tradicionalna obitelj

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM