Sa stavom

17.03.2016. 10:29:18 - Nera Mešinović

NESTANAK ŽENSKIH LIKOVA

Potraga za Dorom u potrazi za Norom

(Foto: YouTube/Screenshot)

U maju ove godine izlazi drugi nastavak animiranog filma Finding Nemo (Potraga za Nemom) koji je naslovljen Finding Dory (Potraga za Dorom). Dora je riba koja otjelovljuje metaforu pamćenje kao u ribe. Međutim, ona je u isto vrijeme kreirana ženskim glasom. Njene najizrazitije osobine su zaboravnost, zbunjenost, infantilnost, suosjećajnost i emotivnost. Ne bih voljela prerano prognozirati, ali zar to nisu ukratko prepričane osobine koje su dodijeljene i Nori u Ibzenovoj kući lutaka? Neću se tu predugo zadržavati jer bi analogija mogla zamagliti crte onoga što želim reći, pa tako nastavljam dalje. Analizom sintagme Potraga za Dorom, mogu se zaključiti neke bitne stvari za daljnje dokazivanje teze o Nori kao feministkinji.

Naslov, u oba prethodno navedena slučaja nagovještava odsustvo agensa, odsustvo pravog vršioca radnje. Prividno je fokus na potrazi, ali zar upravo ta činjenica da se za nečim potražuje ne ukazuje na prazninu unutar onog, ranije navedenog, odsutnog? Značenje sintagme potencira da je onaj za kojim se potražuje, naizgled prisutan. Postoje dvije situacije za koje bi ovakva sintagma mogla stajati, prva je da je onaj naizgled prisutni u odsustvu zbog nekog slučajnog događaja, ili drugi, da je napravljena svjesna odluka napuštanja habitusa. U oba slučaja potraga upućuje na nešto što je nestalo, što nije prisutno i svojim prisustvom ne potvrđuje svoje postojanje. Potvrda o postojanju proizilazi tek iz odsutnosti. U oba slučaja, također, u onom odsutnom agensu izaziva strepnju, u prvom slučaju zbog straha od neispunjenja cilja potrage a to je pronalazak, a u drugom zbog protuteže da se nešto opire pronalaženju. U slučaju animiranih filmovima do pronalaska uvijek mora doći jer je ono po sebi cilj postojanja fabule. Pa tako Marlin, riba klaun pronalazi svog sina Nemu, pa će onda u sljedećem nastavku njih dvojica skupa tražiti i naći Doru.

Drugi slučaj, onaj gdje se odsutno opire pronalaženju možemo tražiti u kanonu svjetske književnosti, u liku Nore. U posljednjih nekoliko desetina godina se postavlja pitanje gdje je Nora nestala, i svaki pokušaj odgovora na to pitanje je potraga za sebe. Priča o potrazi se može dogoditi samo ako je ispunjen uslov da nešto nedostaje. Tako priča o potrazi za Norom počinje onog trenutka kad ona odlazi. Moglo bi se reći da otkako je napustila Ibzenovu scenu, teatar sobe bez jednog zida, dnevnog boravka, zajedničkog doma, djece i muža, traje potraga za njom. Tražili su je i traže mnogi, iz različitih razloga. Drama je u javnosti pokrenula mnoge rasprave o ženskoj emancipaciji, ali i o raspadu ćelije patrijarhalnog društva, porodice, na čelu sa, prvo ocem, a zatim mužem. Strah od stijene koja se otkotrljala sa gomile, i sizifovski strah da se ona nikad ne može konačno vratiti u prvobitno stanje je ono što otkriva agens u svoj njegovoj veličini. Strah patrijarhalnog društva je da Nora odbija osobine koje su joj nametnute kao ženi, pa je naposljetku Helmer kao predstavnik, pokušava pripitomiti da ostane obećanjem da će postati drugačiji.

Ibsen pointilistički iz scene u scenu gradi sliku porodice, a kao posljedicu toga dobijamo sliku o ženi u svim njenim pretpostavljenim ulogama. Uloga majke, uloga žene, uloga djeteta, slika savršenstva sa distance. Kako se drama bliži kraju, Ibsen na simboličan način, činom Norinog odlaska postavlja znak pitanja na svaku pojedinačnu scenu, približava gledatelja/icu na razdaljinu na kojoj se pointilizam primijeti. Zato ono što zastrašuje nije sam njen čin, nego svaki pojedinačni trenutak u kojem se Norino postojanje otkriva kao potencijalno subverzivno, a može se sažeti u navedenom citatu gdje Nora odgovara na repliku da misli i govori kao nerazumno dijete.

"NORA: Možda. A ti ne misliš i ne govoriš kao čovjek za koga bih se mogla vezati. Kad je prošao taj tvoj strah - ne zbog onoga čemu bi ti bio izvrgnut - kad je, dakle, prošao taj tvoj strah i kad se više nisi imao čega bojati, za tebe je bilo nikom ništa! Kao da se ništa nije dogodilo. Opet sam, kao i prije, bila tvoja ševa, tvoja lutka koju ćeš dvostruko pažljivo nositi na rukama, kad sam već tako krka i lomna. (Ustaje.) Torvalde, u tom trenutku puklo mi je pred očima da sa sam čitavih osam godina ovdje živjela s jednim stranim čovjekom i da sam s njime rodila troje djece. Ta mi je misao nepodnošljiva! Sama bih sebe rastrgla."

Ona, posljednjim svojim činom potencijalno negira da je u bilo kojem trenutku bila majka ili žena, ili iskrena. Žena koja više nije petrarkijanski idealna, žena kojoj smo otkrili nesavršenosti, koja se u svom odsustvu naposljetku ceri svojim potencijalom za autentičnim ženskim postojanjem. Patrijarhat, stoga, nakon Torvaldovog neuspješnog pokušaja da je zadrži, nastoji svim mogućim silama potpuno isključiti Noru kao osobu koja je sposobna donositi odluke za sebe. Ona je takva nedopustiva. Patrijarhat je tražio iza svake kulise, u svim garderobama, njegovaonicama, odgajalištima, usput pronoseći poruku o nedopustivosti tog čina i proglašavajući je ludom. 

No, koliko god pokušavao napisati neki novi mit koji opravdava ili ne njen bijeg, Nora je nestala. I sve mi se čini da je to jedini način da postoji u književnosti koja je protkana patrijarhalno normativnim kodom. Situacija je ono što određuje njenu nedopustivost. Ženino mjesto u muškom pismu je u odsustvu. Kao takva, buntovna, samovoljna, ona ne može i ne smije postojati na sceni više od onog što je određeno jednom dramskom situacijom. Ne smije se stvarati i reproducirati slika o onom što je nepoželjno, osim reverzibilna, koju kreira Ibsen. Značenje se kreira retrospektivno. U odsustvu. Tako Nora postaje oličenje feminističkog principa. Prostor za pisanje nove ženske historije, ono što teoretičarke feminizma nazivaju Herstory (umjersto History).

Pogledajmo šta se događa ako priču o Nori u kontekstu potrage proširimo na još jednu književnu junakinju, Emmu Bovary. Njen slučaj je druga polarnost nestajanja, njena ženska sudbina završava samoubojstvom, trovanjem. Žena pod utjecajem romantičarskih viteških romana i pasivnog muža, pokušava da sanja  i da kreira svoju realnost. Ono što joj to ne dopušta je hronotop sela. Odbijanjem da bude savršena majka u njenoj patrijarhalnoj zadatosti, odbijanjem da u svom mužu vidi autoritet, započinje njeno planiranje bijega. Emma je složen lik, i njene ženske principe vidimo u preispitivanju svega što je okružuje. Ništa što radi ne donosi joj zadovoljstvo, pa čak ni bivstvovanje u idealnom svijetu koji je vidjela u romanima, svijetu balova. Ona je u raskoraku između realnosti i ideala.

Obe slike u kojima živi su proizvod patrijarhata. Upravo na primjeru Emme Bovary vidimo drugi način na koji žena postoji kao feministkinja u književnom kanonu u kojem ni za nju kao ni za Noru nema mjesta. Taj drugi oblik nestajanja je samoubojstvo, krajnja nemogućnost da postoji kao žensko tijelo u svoj svojoj autentičnoj seksualnosti. Optužena je za nemoral i iznevjeru stereotipa vjerne i požrtvovane žene. To je išlo toliko daleko da je Flaubert završio na sudu, i uspio se obraniti. Međutim, ne postoji način da to isto tvrdimo i za Emmu, sinegdohu ženske seksualnosti. Samoubojstvo je ono što je konačno određuje feministkinjom.

Da podsjetim, i Nora i Emma su na papir iskliznule iz muških pera. Na taj način su osigurale sebi mjesto u njegovoj priči (Hisstory). Obje su, također, s obzirom na poziciju u kojoj su se našle, dostigle maksimum svog feminističkog potencijala. Prva je to učinila nestajanjem, a druga samoubojstvom. Obje su uzrok nemira u patrijarhatu, i za objema se vodi potraga, jer nijedna nije osuđena. Nijedna nije platila danak zbog svog devijantnog ponašanja i samovoljnih odluka. Kad bi bile pisane ženskim pismom izgledale bi drugačije, bile bi pozvane da postoje kao subjekti. Ovako su uhvaćene samo kao svijest u jednom zatvorenom, heteronormativno uređenom svijetu, i sav njihov ženski potencijal je otkriven u njihovoj sposobnosti da od istoga pobjegnu. Trijumf je konačan, potraga je ispunila svoj najveći strah, a taj je da je bila i da će (za)uvijek biti neuspješna. Jedini način na koji ženski likovi mogu postojati u patrijarhalnom okviru pisanja iz muške pozicije je odbijanjem da u istom svijetu postoje. A to nam govori da nijedna od junakinja neće odgovarati za prijetnju koju su ponaosob uputile. Ili kako je to Nora zaključila: Možda, kad ti se lutka oduzme; no tada bi odgovori odzvanjali u ušima onih koji razumiju.

Ostaje nam još da vidimo kako će izgledati potraga za Dorom. Možemo pretpostaviti da će animirani diskurs promicati i nastaviti reproducirati ono što smo na početku teksta odredili kao odsustvo određeno slučajem, slučajnošću. U tom primjeru je pronalazak neophodan jer je potraga ekspedicija spašavanja, što je upravo stav koji patrijarhat ima prema ženama što odbijaju konvenciju. Ipak, za sprovedenu analizu odsustva žena u književnom kanonu, Nore i Eme, bila je vrlo korisna i inspirativna sintagma koja stoji u naslovu i animiranog filma i ovog eseja.

Tagovi: animirani film, ema bovary, nora, potraga za dorom, potraga za nemom, umjetnost kao politički aktivizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM