Sa stavom

09.04.2014. 18:24:56 - Naomi Wolf (project-syndicate.org/diskriminacija.ba)

Žene i politička desnica

Fašizam s licem feminizma

Današnje stranke krajnje desnice moraju se svidjeti građanstvu, tako što neće djelovati ekstremno opasno. Naposljetku, koliko uopće može jedan pokret biti opasan ako ga predstavljaju žene? 

Jedna od najvećih zabluda "feminizma sa Zapada" je da će žena koja je na poziciji moći u društvu biti "ljubaznija i nježnija" (izraz je osmislio George H. W. Bush 1988. godine da bi pridobio ženske glasove).

Zapravo, takozvani "drugi val" feminističke teorije obiluje tvrdnjama da rat, rasizam, naklonost prema hijerarhiji i opća represija pripadaju "patrijarhatu"; žene liderice, nasuprot tome, prirodno stvaraju inkluzivniji svijet, u kome se bolje surađuje.

Problem je u tome što je ova teza teško dokaziva u realnosti - uspon žena na vodećim položajima u partijama krajnje desnice u zapadnoj Europi, trebao bi služiti kao podsjetnik. Liderice poput Marine Le Pen iz francuske "Nacionalne fronte", Pie Kjaersgaard iz danske "Narodne stranke" i Siv Jensen iz norveške "Napredne stranke" ukazuju na značajnu privrženost žena iz egalitarnih, inkluzivnih, liberalno-demokratskih društava neofašističkim pokretima. 

Prošlost je tek uvod: posljednja knjiga Wendy Lower "Hitler's Furies: German Women in the Nazi Killing Fields"donosi još podataka već dugačkom popisu žena koje su prigrlile nasilne desničarske pokrete. Uspon krajnje desnice u Europi - često sa ženama na čelu - suočava nas s činjenicom da nasljeđe fašizma iz 1930. ima i svoju rodnu dimenziju.   

Očiti razlog za uspjeh žena kao što su Le Pen, Kjaersgaard i Jensen leži u njihovoj sposobnosti da svoje partije promoviraju na određeni način. Baš kao što je i Bush nastojao popraviti imidž hladnokrvnih elitista i mizoginih republikanaca, tako se i današnje stranke krajnje desnice moraju svidjeti građanstvu, tako što neće djelovati ekstremno opasno. Naposljetku, koliko uopće može jedan pokret biti opasan ako ga predstavljaju žene? Takve stranke se doimaju više mainstream, a njihovo glasačko tijelo, koje je tradicionalno bilo teško pridobiti, sada lagano raste.

Kako autorica Lower prikazuje, nacisti su imali posebne programe - od organizovanja domaćinstava do kolonizacije osvojenih teritorija na Istoku - koji pružaju radničkoj klasi žena ono za čim su vapile: osjećaj pripadnosti nečemu većem od njih samih (glavni dobitak!), potpomognut kompleksnom službenom ikonografijom u kojoj su tradicionalno devalvirane uloge supruge i majke držale ključnu ulogu u nacionalnoj drami. Mlade, neudate žene koji su bile na rukovodećim položajima u okupiranim teritorijama dobijale su priliku za avanturu i napredak u karijeri.  

I za sve te žene, kao i za bilo koju drugu podređenu grupu, bilo gdje na svijetu, fašizam je davao prostor za ispoljavanje onoga što sociolozi nazivaju "last-place aversion" - osjećaja superiornosti nad drugim skupinama. (...)

Danas se suočavamo sa sličnim okolnostima koje suvremene žene guraju ka desničarskoj ideologiji. Možemo dodati i činjenicu da desničarski pokreti imaju koristi od ograničenja koja proizilaze iz post-feminizma, post-seksualne revolucije i duhovne i emotivne praznine koju proizvodi sekularni materijalizam. Većina žena danas u Europi radi za niže plaće, 'ženske' poslove koji ih iscrpljuju i ne nude baš puno mogućnosti za napredak. Nerijetko su samohrane majke. Lako je shvatiti zbog čega pate za prošlim vremenima, vrijednostima i pretpostavljenim osjećajem sigurnosti. 

Za žene u toj poziciji, prošla vremena u kojima su društvene uloge bile netaknute i ženski tradicionalni doprinos navodno cijenjen, teško da mogu biti shvaćena kao 'tegobna'. Desničarske stranke promoviraju upravo takve idealizirane vizije prošlosti ženama - posebno onima koje su 'naviknute' na svoj nizak status iako čine najveći dio radne snage u zemlji. Za njih, one nisu samo bezlične mrvice u postmodernoj masi. Vi, ponizna adimistrativna radnica, ste "prava" danska, norveška ili francuska žena. Vi ste nasljednica plemenite kulturne baštine, a time ne samo da ste bolje od mase useljenika, već ste i dio nečega većeg i uvjerljivijeg nego što vam nudi multi-rasno sekularno društvo.

Ova veza između desničarskih partija i žena bi trebala biti propitana, a ne samo osuđivana. Ako društvo svojim građanima i građankama ne nudi više od toga da budu kotačić u proizvodnji, ukoliko se nekritički odvoji od nasljeđa prosvjetiteljstva i progresivnih društvenih ideala, to će izazvati nevolje. Njegovanje tih ideala ne podrazumijeva rasizam ili pežorativan stav prema drugim kulturama - ali politički korektan program više to i ne pokušava.

Sve dok ne prestanemo promatrati kulturni pluralizam kao nešto što je nekompatibilno s legitimnim univerzalnim vrijednostima, fašistički pokreti će privlačiti one kojima je potrebna lažna nada i osjećaj vlastite vrijednosti kakvu ti pokreti nude. I to bez obzira na spol.

Tagovi: desničarke, fašizam, političarke, politika, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM