Razgovor

01.04.2009. 13:54:32 - Maja Hrgović (Novi list)

Sanja Juras: 'Gej muškarci su probitačniji od lezbijki'

Kao pravnica i koordinatorica lezbijske grupe Kontra, Sanja Juras već šest godina radi na slučajevima kršenja ljudskih prava spolnih i rodnih manjina. Izuzetno je kritična prema policiji, njezinoj inertnosti i sklonosti da zažmiri na diskriminaciju kad god može. Njezinim aktivističkim iskustvima s opresivnom hrvatskom heteronormativnošću moglo bi se nadjenuti ime "Nismo homofobični, ali...". S masno otisnutim "ali".



O pravnom timu Iskoraka i Kontre
- Kad su zakoni išli na izmjene i dopune zbog pridruživanja Europskoj uniji, počeli smo, 2002. godine, s javnim zagovaranjem uvođenja antidiskriminacijskog zakonodavstva, uvođenja spolne orijentacije u zakone, s lobiranjem za obiteljski zakon. S vremenom su nam se počeli javljati ljudi koji su imali određene pravne probleme pa smo uspjeli uspostaviti i sustav pružanja pravne pomoći i proširiti tu zagovaračku djelatnost. I evo, već šestu godinu smo aktivni. Na početku smo imali samo slučajeve aktivista: ako bi netko napao nekog aktivista, obično bi taj slučaj došao u medije i bio procesuiran; izvan takvih slučajeva, imali smo malo posla. Sad nam se već redovito javljaju homoseksualci, lezbijke, ljudi koji su doživjeli nasilje zbog seksualne orijentacije. U prosjeku imamo dvadesetak slučajeva godišnje koji završe procesuiranjem na sudu. Ljudi su se malo ohrabrili, osvijestili da nije u redu ako te zbog spolne orijentacije otpuste s posla ili te netko pretuče na ulici; shvatili su da se mogu nekome obratiti. I to je stvarno velika stvar.



O homofobnim incidentima
- Nedavni slučaj Nevena Rauka je jedan od naših tipičnih slučajeva; on se išao naći s nekim preko interneta, dočekali su ga nasilnici, čak su ga pratili autom kad je pobjegao i ušao u autobus. Da nije uspio pobjeći u taj autobus, tko zna što bi bilo s njim. Takvi se slučajevi svakodnevno događaju, samo nažalost, još se uvijek velik dio njih ne prijavljuje. A kad se ti slučajevi i prijave, policija često ne podnosi kaznene nego prekršajne prijave protiv počinitelja - ali i protiv žrtava. Znači, tretiraju slučajeve napada na seksualne manjine kao ulične tučnjave. Osim toga, policajci u temeljnoj policiji su često vrlo homofobični i ja otprilike nisam nijednom došla u policijsku postaju da me nitko nije uvrijedio. Ili naše klijente; jer mi uvijek idemo na policiju s osobama koje su doživjele nasilje i diskriminaciju, zato što znamo već kakve će biti reakcije. Imali smo slučaj jednog dečka napadnutog u centru grada, jedva je uspio pobjeći napadačima, a onda je pozvao policiju. Policajac ga je pitao zna li zašto je napadnut, i kad je dečko rekao da zna, da je to sigurno zato jer je gej, policajac je skočio na noge i trijumfalno viknuo: "Aha, priznajete!" Mislim, toliko o tome.



O ulozi policije u suzbijanju homofobne agresije
- U 2007. godini, najozbiljnije kršenje ljudskih prava spolnih i rodnih manjina počinila je policija. Jednom prilikom napadnute su dvije aktivistice koje su nekako jedva uspjele pobjeći, i kad su prijavile napad, policajac im je, onako šaljivo, rekao neka nauče brže trčati.
Prošle godine sam prijavljivala javno okupljanje za osmi mart na policiji - dakle čak ne ni gej događaj - i kad je policajac na obrascu pročitao da ga organizira lezbijska grupa Kontra, sav se zacrvenio i počeo smijuljiti... Ali to je najbenigniji slučaj. Nešto ozbiljniji je bio ovaj posljednji koji se dogodio prije nekoliko dana: prijavljivali smo prijetnju, nakon što smo predstavili novu kampanju "Različite ljubavi, jednaka prava", netko je najavio da će nas napasti, politi benzinom i zapaliti. Policajac kojemu smo prijavili slučaj rekao nam je mrtav-hladan da takvo nešto možemo i očekivati kad se takvim poslom bavimo. I uvijek je tako. Mogu samo zamisliti kakvi su policajci prema napadnutim pripadnicima manjina dok mi nismo tamo.
Ukratko, temeljnoj policiji ozbiljno nedostaje edukacije. Puno govori i činjenica da postoje samo dvije osobe u odjelu za ekstremno nasilje i terorizam koje se bave zločinom iz mržnje. I uvođenje tih dviju osoba bila je naša inicijativa. Dakle, dvije osobe u cijeloj Hrvatskoj bore se protiv zločina iz mržnje! Poruka iz državnog vrha mora biti jasna, kao i mehanizmi sankcioniranja nasilja i diskriminacije. A kad imamo predstavnike Sabora i Vlade koji daju homofobične izjave u medijima, onda vidimo da se taj problem ne shvaća ozbiljno.



O seksualnom odgoju u školama
- Fijasko sa seksualnim odgojem je jedna od najnegativnijih stvari koja nam se kao društvu uopće mogla dogoditi. Nakon četiri godine traženja rješenja, odustalo se od bilo čega. To je katastrofa. Umjesto da država angažira stručnjake da izrade kvalitetan program seksualnog odgoja, jednako kao što se radi program matematike ili zemljopisa - oni su raspisali natječaj da nevladine organizacije naprave taj program - što je potpuni apsurd. A onda su angažirali stručnjake da ocijene što su napravile nevladine organizacije. Mislim, naravno da je rezultat negativan i da nevladine organizacije nemaju kapacitet za takvo nešto napraviti. Tu je greška od samog početka. Iz početne ideje o seksualnom odgoju razvila se ideja o zdravstvenom odgoju, unutar kojeg bi dva sata godišnje trebala biti posvećena predavanju o ljudskoj seksualnosti. Pa što možete naučiti djecu o seksu u dva sata godišnje? Ništa! Naravno, država je pokazala da nema stvarnu volju uvoditi seksualnu edukaciju u školu, kao što nema volju uvoditi ni edukaciju o ljudskim pravima. Rezultat svega je da se o ljudskoj seksualnosti i dalje uči kroz vjeronauk, gdje se uči da je seks grijeh, da je masturbacija zlo, gdje se djecu uči da se kontracepcija ne smije koristiti. Najstrašnije je što će posljedice na kraju snositi djeca.



O utjecaju Crkve na tretman spolnih i rodnih manjina
- Koliko se Crkva uvažava u našem društvu, pokazuje prošlogodišnji slučaj Zakona o suzbijanju diskriminacije. Zakon je bio stvarno dobro napravljen, prošao je gotovo cijelu saborsku proceduru, i ušao je po hitnom postupku, iz čega se vidjela i namjera Vlade da zakon zaista prođe. I nakon rasprave u Saboru, on je nestao iz procedure zato što se Crkva u javnosti pobunila protiv njega. To se samo kod nas može dogoditi. Na kraju, sva sreća, Zakon je na kraju ipak izglasan, s tim da se vratio u proceduru ponešto izmijenjen, s ustupcima Crkvi: što se tiče govora mržnje, reproduktivnih prava žena, što se tiče medicinski pomognute oplodnje... Znamo da je onaj zakon o medicinski pomognutoj oplodnji otprije par godina jednostavno nestao i nikad se nije vratio; sad se priča da će se vratiti, ali kakve će posljedice imati reproduktivno zdravlje žena zbog pritisaka Crkve, to još ne znamo, već se priča da će pravo na medicinski potpomognutu oplodnju biti uskraćeno ženama koje nisu u braku. To je nešto nedopustivo. Kako god bilo, mi u dijalog s Crkvom ne ulazimo. Država mora osigurati jednaka prava svim građanima, bez obzira na njihova vjerska ili bilo koja druga uvjerenja.



O gay prideu
- Već par godina ne sudjelujemo u organizaciji Pridea, iako smo ga mi začeli. Kad smo krenuli s tim, stvari su stajale bitno drugačije - političke poruke su išle kroz Pride, njime smo tražili izmjene u zakonu, Pride nam je pomogao da dobijemo više medijske pozornosti za zakonske zahtjeve. Kad je Pravni tim započeo s radom, dakle 2002. godine, slogan nam je bio "Iskorak Kontra predrasuda". Dorino Manzin i ja smo napravili coming out, tražili smo izmjene u zakonu, i to nam je puno pomoglo, uspjeli smo se izboriti za zakon o istospolnim zajednicama. Sad Pride organizira neformalna grupa ljudi. Ne mislim da je to otišlo u pravom smjeru; čini mi se da nema prave političke poruke. Više se ne sjećam koji je naslov bio prošle godine, nešto u stilu "Idemo svi na Pride", u svakom slučaju bez ikakve političke poruke. Potrebno je razmisliti o tome svemu, ne gubiti iz vida ono što je svrha Pridea.



O vidljivosti lezbijki u medijima
- Kao što postoji nerazumijevanje u društvu općenito, tako postoji i nerazumijevanje problema seksualnih i rodnih manjina u medijima. U proteklih pet-šest godina dosta se toga pokrenulo nabolje, velikim dijelom i zahvaljujući aktivisticama koje su počele javno govoriti o tim temama. Međutim, problem dvostruke diskriminiranosti lezbijki - kao žena i kao pripadnica manjina - je uvijek prisutan. Gej muškarci su, kao i muškarci inače, probitačniji i vidljiviji. Žene se, zbog društveno nametnutih stereotipa, manje zauzimaju za sebe i manje javno istupaju. Također, mediji oduvijek manje prate ženske priče, a lezbijke često prikazuju na vrlo senzacionalistički način. Govori se i da one doživljavaju manje nasilja, što ustvari nije istina. Mi smo imali istraživanje o nasilju, Kontra je usporedila podatke i po spolu; i pokazalo se da i lezbijke i gej muškarci doživljavaju jednaku količinu nasilja - i verbalnog i fizičkog - međutim, da lezbijke manje prijavljuju. Ja sam jako ponosna na našu novu kampanju "Drugačije ljubavi - jednaka prava" - od šest umjetničkih fotografija koje su izložene u Galeriji Nova, tiskane na jumbo plakatima i na razglednicama, na pet su fotografija žene; lezbijke i biseksualne žene. Uopće, treba puno raditi na vidljivosti lezbijki, koje zahtijevaju posebnu pozornost, odvojeno od gej muškaraca. Lezbijke imaju svoje vrlo specifične probleme, u generaliziranom shvaćanju gej populacije ti su problemi mnogo manje istaknuti nego oni homoseksualaca.

Tagovi: kontra, lezbijke, sanja juras, seksualna orijentacija

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (1)

Stari komentari

:
Procital sam clanak u novinama i priroda nebi spojila nikad istospolni pa a ostalo je na odluki osobe.Crkveno se nebi trebali vjencati,a pri maticaru nema veze, tak da se bi moglo i legalizirati istospolne brakove ali ne sa svim pravima normalnoga.
14.05.2012. 18:07

Iz drugih medija

AEM